Street art, volontiranje, život – priča o Antonelli Šantek

Prolazeći ulicama Zagreba zasigurno ste vidjeli radove Lutajuće knjige, ako niste, obratite pozornost – oraspoložit će vas, uljepšati dan i sigurno probuditi pokoju emociju u vama. Autor tih radova je ulična umjetnica Antonella Šantek. Prepoznatljiva je po svojim autentičnim i toplim radovima, no osim što je umjetnica, Antonella je i humanitarka velikog srca. Osnovala je udrugu za beskućnike, volontira gdje god i kad god stigne, ljude ohrabruje da žive svoj život iz snova i još štošta. Ako je ne znate, pravo je vrijeme da ju upoznate!

Zovem se Antonella, duša koja je na ovom ludom putovanju zvan život. Veliki sam sanjar, pozitivna osoba i umjetnica. Svaki dan radim na tome da sam bolji čovjek. Projekt sam započela iz čiste igre, a ne novca. Odlučila sam sebi dati priliku, napokon sam počela vjerovati u sebe i postala sam umjetnica. 

Koji je početak cijele priče s Lutajućom knjigom?

Slikam već nekih 10-ak godina, od završetka srednje škole, to mi je postala terapija. Često sam se osjećala ukočeno u društvu, školi, obitelji i to je bio prvi pokušaj mog izražavanja. Prije Lutajuće knjige, izrađivala sam platna, crtala na daskama, odlazila na radionice grafita i kroz sve moje radove i druge ljude – zavoljela uličnu umjetnost. Dobila sam stare knjige na poklon i počela sam ih oslikavati. Uvijek sam voljela prijateljima pokloniti nešto od srca, a to su bili moji radovi. Prijatelji su me potaknuli da napravim Instagram profil i počnem objavljivati svoje radove – prije toga, nisam baš razmišljala u tom smjeru.

Jesi li oduvijek voljela čitati?

Začuđujuće možda, ali ne.  U školi, lektire, znači nema šanse – što tanje to bolje. Totalno slučajno sam ih zavoljela. Dan kad sam odustala od fakulteta (upravno pravo), sve se promijenilo. Treba ponekad malo riskirati, dugo sam razmišljala je li mi to prava odluka. Danas ni malo ne žalim, osjetila sam da to nije za mene i odlučila napokon slušati svoje srce. U to vrijeme nisam razmišljala što me zanima već gdje su dobri uvjeti i plaća i to je bila moja najveća pogreška.. S vremenom sam počela razmišljati u smjeru – radi što voliš i novac će ti doći. Nije lako, ali treba probati. U cijelom tom kaosu, rodila se ljubav prema knjigama, danas dnevno čitam dvije – tri knjige istovremeno.

Glavna inspiracija su ti knjige?

Definitivno, čitam ih svakodnevno, ali tu su i druge stvari poput kazališta. Obožavam ga, uz to i sam život mi je inspiracija. Svakodnevno se nešto dešava, susrećem predivne ljude, tu je i udruga gdje puno učim o drugima, o sebi, o zajednici, o davanju… Ukratko – što znači biti čovjek.

Koga bi izdvojila kao najveću podršku?

U početku je roditeljima bila poprilično čudna ideja oko Lutajuće knjige i ulične umjetnosti. “Bože Antonella – što radiš, kakva ulica, pa ti si žensko…” Sad je priča potpuno drugačija, oni su moji najveći obožavatelji. Mama prije mene zna gdje izađem – u kojem članku, na kojoj stranici…

Osim roditelja, od samog početka, Mile mi je bio najveća podrška. Uvijek mi je govorio “ovo ti je dobro, samo nastavi”. Obitelj, najbolji prijatelj, čudo.. Totalno spontano upoznavanje, nešto prekrasno. Bio je beskućnik tri godine, zajedno smo došli do ideje o osnivanju udruge koja je i dalje aktivna. Od nedavno radimo zajedno sa studentima socijalnog rada, ponovno smo započeli i s turama – volontiranje, razgovori u kojima Mile priča svoje priče..

On me je i naučio životnim vrijednostima, upoznala sam ga s 21 godinom, dosta rano – odrasla si osoba, ali još nisi stvorio konkretnu osobnost. Bez obzira na činjenicu da nije imao ništa, on je sebe smatrao izrazito bogatim. Naučio me što je bogatstvo, sreća, uspjeh…

Što je za tebe sreća?

Voljeti sebe. Zavoljeti svoj život, takav kakav je, nije savršen i to je u redu. Iz svega toga proizašla je i nova tetovaža koja je u procesu – “odlučila sam da te volim”. Dosta sam se borila sa svijetom i nakon nekog vremena shvatila sam da je sreća stvar odluke.

Kad ti dosadi biti nesretan, postat ćeš sretan. 😊

Omiljeni citat ti je..?

Hm.. ”Samo se srcem može dotaknuti nebo”. Gledala sam predstavu u Gavelli –  “Kao na nebu” koja me toliko dirnula. Citat meni simbolizira sam početak – prisjećanje pravog razloga zašto si krenuo crtati, fotografirati, pisati, što god.. Baš iz te ljubavi, čistog, nevinog dječjeg osjećaja. Bez očekivanja, uživanje u trenutku.

Koliko ti vremena oduzima oslikavanje i izrada radova?

Stalno sam zaposlena, radim svakodnevno – pišem rečenice, ideje.. Konstantno sam u tome, jednostavno sam takva, to je moja osobnost. Ne mogu se odvojiti od toga, volim to što radim i to me ispunjava. Za jednu mi treba 2 do 3 dana, ovisno od rada do rada..

Od nedavno radim radove po narudžbama i to mi je super. Zanimljivo je, pomalo izazovno i kreativno. Super mi je kad ljudi imaju svoju ideju lutajuće knjige, kada zajedno kreiramo.

Pokrenula si i radionice u sklopu projekta, o kakvim radionicama je riječ?

Da, radionice su potpuno besplatne i namijenjene za sve -djecu, mlade, starije. Održavaju se u cijeloj Hrvatskoj, iduća je u Susedgradu za umirovljenike. Cilj je da svatko napravi svoju lutajuću knjigu, ali i da se družimo, igramo i probudimo taj osjećaj bezbrižnosti koji vjerujem, mnogima nedostaje. Ulaskom u svijet odraslih, svi se uozbiljimo i pojavljuju se razna egzistencijalna pitanja, pitanja uspjeha, stvaranje obitelji.. Želim da radionice budu zabavne i da se u tih sat i pol vremena opustimo i napravimo nešto za svoju dušu.

Kakvi su daljnji planovi s Lutajućom knjigom? Radiš li na nečemu novom, još neviđenom?

Trenutno imam 3 suradnje koje radim na ulici s raznim umjetnicima. Osim toga, radim na novom projektu koji je skoro pa gotov! Riječ je o 10 razglednica koje su posvećene gradu Zagrebu. Vintage stil s lijepim porukama – “Dragi Zagrebe ne zaboravi se igrati”. Pokušavam prenijeti romantiku na okolinu i prikazati Zagreb kroz moje oči. Krajem mjeseca sve bi trebalo biti gotovo, pronaći ih možete u turističkoj agenciji grada Zagreba i u određenim buticima i handmade dućanima.